U okviru svojih projektnih aktivnosti Studio Teatar neprestano radi na razvijanju svijesti o potrebi teatarske umjetnosti kao značajnom elementu prilikom širenja ideje o jednakosti i slobodi u svim segmentima društva. Ovaj projekt je usmjeren prema djeci koja se školuju u sredinama koje su udaljene od profesionalnih pozorišnih kuća, te iz praktičnih razloga nemaju često priliku da gledaju pozorišne predstave za razliku od djece koja se školuju u gradskim sredinama i imaju pristup profesionalnim pozoroštima. Imajući u vidu činjenicu da se u nastavnim planovima i programima posebna pažnja posvećuje i scenskim umjetnostima, ovaj projekt je svakako i više nego svrsihodan kako učenicima, tako i samim nastavnicima razredne i predmetne nastave. Inicijativa koja se javila unutar Studio Teatra jeste da u nezavisnoj produkciji producira predstavu za djecu te istu odigra u najudaljenijim mjesnim školama u Zeničko-dobojskom i Srednjobosanskom kantonu.
S tim u vezi, realizovan je projekat „Pozorište pravo svakog djeteta“ u okviru kojeg je producirana predstava za djecu „Dječak koji ne želi da odraste“, te je ista igrana preko 60 puta, uglavnom u ruralnim sredinama s ciljem da djeca po prvi put pogledaju profesionalnu predstavu.
Jedna od definicija glume kao pozorišne umjetnosti glasi: Gluma je igra. Ako je gluma igra, a jeste, onda je ona najbliža najmlađma. Ako je gluma igra, ona bi trebala biti sastavni dio odrastanja svakog djeteta. Pozorišna predstava je najbolji način da se kod najmlađih podstiče razvoj mašte i kreativnosti. Kroz pozorišnu predstavu djeca mnogo toga mogu da nauče. Stoga, pedagoško-odgojni aspekt jedan je od važnijih elemenata koji ukazuju na važnost gledanja pozorišnih predstava kao i uzimanje učešća u istima.
Iako smo svjesni da teatar ne smije biti privilegija jedne grupe ljudi, ipak je jasno da on nije svima jednako dostupan i pristupačan. Iako smo svjedoci da to često i nije, teatar bi trebao biti dio obrazovnog sistema kao što nastavni plan i program nalaže.
Izuzetno je značajno da roditelji, nastavnici i svi u okruženju djeteta teže tome da i u ovom vremenu žurbe i otežane egzistencije dijete ima kvalitetne i odgovarajuće kulturne sadržaje u svom životu i odrastanju.
Pravo djeteta na kulturu je i sadržano u članu 31. Konvencije o pravima djeteta, kao veoma važno za razvoj ličnosti i neophodno za razvoj društva, ali to često izgubimo iz vida.
Teatar kao vrsta umjestnosti ne smije biti privilegija samo jedne grupe. Ne smijemo dozvoliti da nas mjesto rođenja i življenja ograniči. Ako smo društveno odgovorni, moramo svima omogućiti podjednaka prava ili se barem potruditi da svako dijete ima mogućnost da uživa u pozorišnoj čaroliji.
Dio odrastanja svakog djeteta morala bi da bude i pozorišna umjetnost.